Poznajem ljude kojima pričanje na engleskom ne predstavlja ni najmanji problem. Ništa ih ne sputava – ni gramatičke greške ni nedostatak vokabulara. Pričaju i pričaju. Poznajem i ljude kojima vlastiti perfekcionizam i strah od pogrešaka jednostavno ne dozvoljava da se oslobode u govoru. Uglavnom posjeduju sva potrebna teoretska znanja, ali kad trebaju pričati – ne ide. Kako se riješiti te blokade? Pričati, ali i slušati. Oživjeti jezik. Zato i služi konverzacijski sat, zar ne?
Poslovni sastanak – prezentacija ideja. Izvor: Pixabay.
Kad sam dobila jedan od prvih upita za konverzacijski sat engleskog jezika, zvala sam kolege s više iskustva za savjet. Za razliku od klasičnih tečajeva i instrukcija, uglavnom nema specifičnog gradiva kojeg treba savladati. Ne pripremate osobu za test kojeg će položiti i zaboraviti, već joj trebate pomoći da se osjeća sigurno pričajući engleski u svom poslovnom okruženju ili na inozemnim putovanjima. Pritom se prilagođavate branši u kojoj klijent radi, svjesni da pravnik i dizajner ne koriste isti vokabular i stil izražavanja. Štoviše, pripremajući se za konverzacijski sat i sami savladavate nove riječi i izraze.
„Sve ti je to više psihologija nego jezik,“ ponavljali su moji kolege. Iako se donekle slažem s tom tvrdnjom, ne vjerujem da će moj klijent puno profitirati ako tijekom sata preuzmem ulogu terapeuta. Ti to možeš, ti to znaš, samo se trebaš osloboditi – sva su ta ohrabrenja na mjestu – ali moja je primarna uloga da sugovornika motiviram da priča. Teme možemo osmišljavati zajedno, a na meni je da pustim da razgovor teče, pritom upozoravajući na eventualne poteškoće s gramatikom i vokabularom. Uostalom, i sama sam to prošla prije nekoliko godina.
Na predzadnjoj godini studija, upisala sam ljetnu školu u Vancouveru. Unatoč višegodišnjem studiranju engleskog jezika, nisam imala osjećaj da ga znam dovoljno dobro, odnosno, smatrala sam da se moje teorijsko i praktično znanje previše razlikuju. Vokabular i gramatika su bili tu, ali su moje rečenice zvučale kao da sam izašla iz nekog romana s kraja 19. stoljeća. ILSC škola u Vancouveru (https://www.ilsc.com/vancouver) primala je učenike iz svih dijelova svijeta, a njihov najviši stupanj bazirao se na – diskusiji. Komunikacija na bilo kojem jeziku osim engleskoga bila je strogo zabranjena.
Prva dva tjedna pitala sam se trebaju li me ipak nešto konkretno naučiti. Naime, dotada nikad nisam bila na satu engleskoga gdje se nije radilo prema nekom strogom planu ili udžbeniku. U ILSC-ju su kratki tekstovi ili video isječci bili tek osnova za raspravu, a učitelj je bio tu da korigira gramatičke greške i usput ih pojašnjava. Također, bio je otvoren za sva naša pitanja. Unatoč jezičnim pogreškama i malenim digresijama, rasprava se nije prekidala. Nakon dva tjedna shvatila sam da je baš to lekcija koju sam trebala naučiti. Konverzacija ne mora biti savršena, već tečna.
Jedna od prvih stvari koju napomenem svojim sugovornicima je da ni ja ne znam sve, i da se ne začude ako u pola našeg sata zajedno s njima počnem tragati za adekvatnim prijevodima ili jezičnim rješenjima. Jednostavno, nema kraja učenju jezika. Zahvaljujući svom obrazovanju i iskustvu, solidno ću se snalaziti u ekonomskoj i umjetničkoj terminologiji, ali me već dizajnerska zna iznenaditi. Uz sve pripreme za sate i prilagodbu individualnim potrebama klijenata, konverzacija uvijek donese neke nove nepoznanice i izazove. Na primjer, klijentica koja je po struci web-dizajner je za razliku od mene znala da WYSIWYG predstavlja what-you-see-is-what-you-get, i sasvim mi je lijepo to objasnila na engleskom. Uostalom, to i je poanta konverzacijskog sata. Nema učenja napamet, već učimo kontrolirati jezik umjesto da on kontrolira nas. Nešto slično kao vožnja. Naravno, pritom je pravilna upotreba gramatike bitna, ali se trudim da ju moji sugovornici dožive kao sredstvo, a ne kao krajnji cilj. Ona ne može biti svrha samoj sebi.
Ipak, čini mi se da je od svega najbitnije da konverzacijski sat engleskog bude dinamičan, baš poput neke individualne jezične avanture. Izabrali ste grad u koji putujete, raspitali ste se o tamošnjim običajima i kuhinji, ali ne možete znati što vas čeka dok ne prošetate njegovim ulicama. Već drugi dan vam sve izgleda puno poznatije, a nakon nekog vremena počnete se sasvim solidno snalaziti. Isprva je tu vodič koji vam pomaže da ne zalutate, ali ako on dobro radi svoj posao, nakon nekog vremena moći ćete i bez njega.